Dan u (tuđim) slikama

*blebetanje mode on*
Volim blogere. JAKO VOLIM. Šire inspiraciju i pol.

Briga me za onu svađu ko je koji blog bolji, jel bolji plaćeni novinar ili neki bloger s kapljicom iskustva itd. Stvarno me to ne zanima. Ne zanima me ni ta sva drama. Ako čitam nečiji blog - to je zato jer su mi zanimljivi, pa makar pisali samo obično provedenom danu ili o kozmetici ili samo stavljali svoje slike. Štogod pisali, ja ih volim i želim čitati, a to što ne komentiram je moja istinska lijenost, kao lijenost pisanja bloga. Bit ću iskrena, meni je drago kad me netko čita, pa makar bio besmisleni post. Zato, hvala Vam što ponekad izdvojite par minuta za ovo besciljno čudo! :D

Um, jesam li rekla da volim blogove i blogere? :D
*blebetanje (ili da kažem umiljavanje?) mode off*

Nekad davno, dok sam imala blog na blog.hr (prije silnih reklama i tih sranja), moj blog se vukao na blog od Bitchy Dust, što sadržajem, što slikama i gifovima. No pojavom ovog bloga - jednostavno sam se zaželila što više kvalitetnijeg pisanja. Ako ga možemo tako nazvati, lol.
No, nekad treba dat oduška takvim postovima pa sam odlučila da danas bude u blesavim slikama. :)

(Izvore ne znam jer sam ih iskopala iz jednog foldera. Pretpostavljam da izvori mogu biti iz Bitchy Dust, Bunch of girls i 9gag.)

Evo kako mi je prošao noć/dan:

Bioritam mi je u nekoj neobjašnjivoj fazi. Ni sama ne znam kad idem spavati, a kad se budim. Nekad čak i prespavam 2 dana zaredom.

Ovakvu sam reakciju imala čitava 3 tjedna. Čitava. Još samo idući tjedan... Još samo idući tjedan. Ok, možda čak 2 tjedna s obzirom da imamo nekog neorganiziranog profesora koji je odlučio usmeni ugurat baš izvan rokova i bio je toliko divan da nam je odlučio uskratiti rezultate koje je trebao jučer poslati. Dabog Vam moljac zapeo u gaćama.

I tako smo danas počeli učiti...

Napravili kavu.
Za neke stvari jednostavno nema nade...


Što dovodi do posljedica...

Nadajmo se da nije ni blizu toga. Kako ste vi proveli dan? :)

Upornost? Jel se to jede?

Nevjerojatno, pisanje za blog mi krene tek u ispitnim rokovima. Čak ni dvomjesečni pokušaj *naglasak* pisanja postova mi nije uspio, ili nije ni počeo ili je na pola puta bio pa odbacim ili stvarno nisam imala neš zanimljivo u životu za podijelit s vama. :( Fuck that. Meni treba terapija za upornost.

Da, upornosti mi fali.

Isto kao upornosti da naučim povući, kad već ne mogu najbolju, barem okej liniju tuša. Upornosti da učim kad treba, a ne u zadnji tren. Upornosti za vježbanje, da smršavim. Da nisam posustajala i odustajala, fino bih već sad imala fit liniju i babe na placu bi mi zavidile. Ali ne, sad sam 10kg deblja i toliko me sram da sam odbila ići ove godine na more s dečkovim frendovima. Jerbo se vidi iz aviona celulitet i sve te masne naslage. Znate onaj trenutak kad se jednog dana pogledate u ogledalo i iznenadite se otkud su oni sad tu, kao da su poizašli iz vedra neba poput prišta (a znamo da nije tako, godinama se skupljao).

(da, to je ta reakcija kad skužite stojeći pred ogledalom)

Jer stvarno ne mogu suočit s time da ću morati pred dečkovim frendovima (koji su btw natjecateljski tipovi) biti u bikniju i još k tome natjecat s njima (i svaki put izgubiti, kao prošle godine) bez obzira na odbijanje. Mog dečka, koji ima duplo više viška kila, ne dira to nabijanje kompleksa, ali mene da. Stoga, dragi, odi sam s njima, mene ne diraj dok se ne izlječim od jebenog kompleksa ili dok ne smršavim, štogod prije došlo.

Upornosti da konačno naučim napredniji faking engliš, pa da ne moram snalazit se s prijevodima na 101 načina sa stručnim člancima, posebno s onima koji su suhoparno i molekulski napisano. Koga zanima - moj engliski je još negdje u osnovno/srednjoškolskoj razini. A kako se sa stručnim radovima/člancima? E, to vam je pravi izazov. Bar je kraj takve problematike veseo.
Upornosti da izlječim komplekse/ ne živciram se previše/ da potrošim sve lakove za nokte kako bi imala kreativne super noktiće i da ne skupljaju prašinu godinama i zagusnu se/ da nagovorim ukućane da prihvate nekog kućnog ljubimca/ da nađem neki posao (ok, tu ulogu kočenja ima i strah)/ da se faking aktiviram/ da pokušam nešto vezano uz karijeru/ itd itd...

Da, dobro ste skužili, fali mi upornosti.

Djelomično krivim dečka jer sam tip koji, htjela ja ili ne, uvijek pokupim neke obrasce bliskih osoba. Bilo to neku naviku, pokret, govor, način razmišljanja ili života i slično. Može biti baš bilo što. Ne znam jel to normalno ili je istaknuto kod osoba koje nemaju svoje Ja ili sam ja specifična luđnakinja.
Dakle, moj dečko je, hm ajmo reći, nekako kućni tip osobe. Praktički mu je najdraže biti doma i odmarati. Kad ja dođem k njemu (a to je skoro uvijek), to najčešće svodi na dvije aktivnost - gledanje filmova/serija/igranje na kompu te ona živuća aktivnost. Nije ni to loše, dok ne pređe neku mjeru. E pa sad, prešlo je faking mjeru. Obožavam filmove/serije/anime/igre i sve to, ali ovo "parazitiranje" života stvarno utječe na moj osobni stil života. Jest da lako dogovorimo koji izlazak van, ali svejedno smo oskudni izborom pošto je on asocijalan tip. :/ A ja sam čista suprotnost. Bojim se pitati kako će tek ličiti kad budemo živjeli skupa.


Jest da me potiče da smršavim/naučim eng/da se ne živciram/ da nabavim kućnog ljubimca/da naučim kuhati itd., ali što mi to znači kad vidim da se on ne trudi baš smršaviti iako govori da to radi, a kamoli kuhati jednostavna jela (radije proteže s menijem i naruči), općenito nije motiviran tip osim par stvari koje ga izrazito zanimaju. Ne znam, totalno mi je demotivirajuće. A meni dođe da sebe ošamarim i pitam gdje je moje JA koje je nekad bilo ludo, vatreno, motivirajuće za 101 stvati, koje je bilo spremno trčati i skakati.... Jest da sam tad bila glupija, tko nije, al svejedno. Jest da je fax i tome pridonio, on je univerzalna ubojica volje i aktivnosti, ali svejedno nije to isprika.

Sad mi malo fali da kažem kako bih failirala u pokušaju da pročujem. Da danas imam umjetnu pužnicu, najvjerojatnije bi u ladici skupljala prašinu jer sam, eto, neuporna. A ironično je tome da stvarno želim pročuti.

I što reći za kraj? Postoji li koja ustanova za neuporne, da od njih učini upornima i sposobnima za život? Ili barem neki korisni savjeti? Ako ne, nema veze, neće biti samoubojstva jer ću biti toliko neuporna u tome... Živjeli!



p.s. ako netko ima ovu reakciju:

... totalno vas razumijem.