Još samo tjedan dana do kraja ispita.
ali....
POČINJE ISPITNO LUDILO
Osjećam to.
Kola mi u venama.
Poput droge.
(ne, nisam ju probala)
....
Počinjem pričati znanstveno-biološkim rječnikom.
...
Ma, nvm.
*munch munch*
čokolada, čokolada, čokolada~
Jesam li rekla da idući tjedan imam više od 1 ispita? Onako jedan uz drugog. Nisam? Eto, sad znate. Jedan koji ima veze s kemijom i biljkama, ostali su nešto interdisciplinarni i na kraju jedan naštrebaj-zakone ispit. Bićeveselo. Osim njih, par me čekaju u 9mj, sto mu vrapca. Ali dobro, još tjedan dana učenja, mučenja, plosnate guzice, debljanja ugljikohidratima, -inim stvarima koje sadrže kofein, neprospavanih noći, nejebice, par dodatnih kila, luđačkih ispada, umrljanih prstiju bojama, hiperaktivnog pričanja, odsutnih misli, multiaktivnosti, nereda po čitavoj sobi, nekuhanja, gađanje olovkama na uljeze u sobi... i tako dalje i tako dalje. Samo tjedan dana.
Ali, zašto mi se čini da je to puno, da je put do kraja tunela tako dugačak? Onako, kojih svjetlosnih godina. Ma, kraj tunela je na sljedećoj galaksiji. Iza onog crvenog diva. Vidite ga, jelda? Taj vam je malo iza onog bijelog patuljaka, da tamo. Točno tamo. Ne, ne, ne, nego malo ulijevo.
Nah, jesam li rekla da sam udebljala u godinu dana 10 kila? Nisam, eto znate. Glupi faks i moja lijenost... Kad krenu ispitni rokovi, ne možeš se nikamo micati nego učit i vrištat u sebi. Sva zimska odjeća i ljetna odjeća idu u stanje dormancije, osim par krpica i haljinica. Hvala bogu što u haljinama ne izgledam ko nasuskani kit. Dok stvarčice koje sam nakupovala u Londonu u prošle godine stvarno služe svrsi, ja sam sretna. Samo moram vlastite batke za roštilj stanjiti ako mislim ikad obući suknju/haljinu do koljena, nedajbože iznad koljena. Osim što moram stanjiti, moram im dati malo začina. Uh, ovaj, oću reći, dati malo boje. Kao što kloroplasti primaju svjetlosnu energiju na vlastite tilakoidne membrane. Onako, da se riješim uraslih dlaka i da moji batčići ne budu blijedi kao smrt. Jer valjda nisu vidjeli sunca jedino dobrih 3 ljeta. A mucice moje, striček Lav će vas pojesti za večeru, bez brige. Zapravo, htjedoh reći, istrenirati.
Najgore mi je što sve super, zanimljivo ili zakon mora biti baš kad imam ispitne rokove. TOČNO BAŠ TADA, ne prije, ne kasnije. Ni vrit ni mimo! Nego baš točno tad kad je najgušće, da gušće ne može biti. Gusto kao ohlađena magma pošećerena s majčinom dušicom i promiješana s cementom. Mame te ko nektar pčelu, a znaš da ne možeš ići, kao da cvijet ima neku strukturu koja spriječava da uđeš u kraljevstvo užitka. Još cvijet jede sam svoj nektar, samo zato da te izludi. Jer moraš učiti. Evo, što je meni nektar: Fantastic Zagreb Film Festival i Vatromet na Bundeku. A buuuu... Osim toga, sutra je family roštiljada. Seka je diplomirala i još k tome slavi rođendan. Također mi je i druga seka (sad ne biološka, ali mi je ipak sekica) diplomirala. Čestitam, drage moje! :* Ali, ja neću bit prisutna, jer moram učiti, dabog da se biljkama vlastita ATP-sintaza prestala vrtjeti! Ili da se nafiksaju vlastitom CO2! -_- Funj.
Okej, sad mi je lakše. Nešto malo. Onako, da mogu bezbrižno nastaviti učiti. Do 5 ujutro. E da, jesam li rekla da me možda hvata neko ispitno ludilo? To je neki novi mutirani virus koji imaju svi studenti bolonije na koje se vrši unerbesan pritisak kao na crijeva. Navodno je zarazno i prenosi se s studenta na studente. Uzročnici su ispitni rokovi. Simptomi su isti kao da imate osjećaj kako morate prdnuti, a ne smijete jer znate da ste u javnosti. Ako ne prdnete, na kraju će biti... jako glasna eksplozija. Glasna. Jako. Smrdljiva. Velika. Baš iz tog razloga, ja malo po malo ispuštam ventil tu na blogu. Hm, osjeća li tko tu neki propuh na blogu? :P
Da cititiram jednog zakon profesora iz antropologije za čiji sam citat uvjerena da mu je to neka vrsta osobne himne:
Ljubim vas puno,
vaš luda klobučarka biologičarka
ali....
POČINJE ISPITNO LUDILO
Osjećam to.
Kola mi u venama.
Poput droge.
(ne, nisam ju probala)
....
Počinjem pričati znanstveno-biološkim rječnikom.
...
Ma, nvm.
Tako ja napravim dramu na blogu
i onda je svizac zamotao čokoladu u omot.
i onda je svizac zamotao čokoladu u omot.
*munch munch*
čokolada, čokolada, čokolada~
Jesam li rekla da idući tjedan imam više od 1 ispita? Onako jedan uz drugog. Nisam? Eto, sad znate. Jedan koji ima veze s kemijom i biljkama, ostali su nešto interdisciplinarni i na kraju jedan naštrebaj-zakone ispit. Bićeveselo. Osim njih, par me čekaju u 9mj, sto mu vrapca. Ali dobro, još tjedan dana učenja, mučenja, plosnate guzice, debljanja ugljikohidratima, -inim stvarima koje sadrže kofein, neprospavanih noći, nejebice, par dodatnih kila, luđačkih ispada, umrljanih prstiju bojama, hiperaktivnog pričanja, odsutnih misli, multiaktivnosti, nereda po čitavoj sobi, nekuhanja, gađanje olovkama na uljeze u sobi... i tako dalje i tako dalje. Samo tjedan dana.
Samo toliko, jelda?
Ali, zašto mi se čini da je to puno, da je put do kraja tunela tako dugačak? Onako, kojih svjetlosnih godina. Ma, kraj tunela je na sljedećoj galaksiji. Iza onog crvenog diva. Vidite ga, jelda? Taj vam je malo iza onog bijelog patuljaka, da tamo. Točno tamo. Ne, ne, ne, nego malo ulijevo.
Da, tamo!
Točno u sridu!
Točno u sridu!
Nah, jesam li rekla da sam udebljala u godinu dana 10 kila? Nisam, eto znate. Glupi faks i moja lijenost... Kad krenu ispitni rokovi, ne možeš se nikamo micati nego učit i vrištat u sebi. Sva zimska odjeća i ljetna odjeća idu u stanje dormancije, osim par krpica i haljinica. Hvala bogu što u haljinama ne izgledam ko nasuskani kit. Dok stvarčice koje sam nakupovala u Londonu u prošle godine stvarno služe svrsi, ja sam sretna. Samo moram vlastite batke za roštilj stanjiti ako mislim ikad obući suknju/haljinu do koljena, nedajbože iznad koljena. Osim što moram stanjiti, moram im dati malo začina. Uh, ovaj, oću reći, dati malo boje. Kao što kloroplasti primaju svjetlosnu energiju na vlastite tilakoidne membrane. Onako, da se riješim uraslih dlaka i da moji batčići ne budu blijedi kao smrt. Jer valjda nisu vidjeli sunca jedino dobrih 3 ljeta. A mucice moje, striček Lav će vas pojesti za večeru, bez brige. Zapravo, htjedoh reći, istrenirati.
Najgore mi je što sve super, zanimljivo ili zakon mora biti baš kad imam ispitne rokove. TOČNO BAŠ TADA, ne prije, ne kasnije. Ni vrit ni mimo! Nego baš točno tad kad je najgušće, da gušće ne može biti. Gusto kao ohlađena magma pošećerena s majčinom dušicom i promiješana s cementom. Mame te ko nektar pčelu, a znaš da ne možeš ići, kao da cvijet ima neku strukturu koja spriječava da uđeš u kraljevstvo užitka. Još cvijet jede sam svoj nektar, samo zato da te izludi. Jer moraš učiti. Evo, što je meni nektar: Fantastic Zagreb Film Festival i Vatromet na Bundeku. A buuuu... Osim toga, sutra je family roštiljada. Seka je diplomirala i još k tome slavi rođendan. Također mi je i druga seka (sad ne biološka, ali mi je ipak sekica) diplomirala. Čestitam, drage moje! :* Ali, ja neću bit prisutna, jer moram učiti, dabog da se biljkama vlastita ATP-sintaza prestala vrtjeti! Ili da se nafiksaju vlastitom CO2! -_- Funj.
Okej, sad mi je lakše. Nešto malo. Onako, da mogu bezbrižno nastaviti učiti. Do 5 ujutro. E da, jesam li rekla da me možda hvata neko ispitno ludilo? To je neki novi mutirani virus koji imaju svi studenti bolonije na koje se vrši unerbesan pritisak kao na crijeva. Navodno je zarazno i prenosi se s studenta na studente. Uzročnici su ispitni rokovi. Simptomi su isti kao da imate osjećaj kako morate prdnuti, a ne smijete jer znate da ste u javnosti. Ako ne prdnete, na kraju će biti... jako glasna eksplozija. Glasna. Jako. Smrdljiva. Velika. Baš iz tog razloga, ja malo po malo ispuštam ventil tu na blogu. Hm, osjeća li tko tu neki propuh na blogu? :P
Da cititiram jednog zakon profesora iz antropologije za čiji sam citat uvjerena da mu je to neka vrsta osobne himne:
"Morate učiti, učiti i samo učiti!"
(recite mu to na ispitu i dobit ćete pet)
Ljubim vas puno,
vaš luda klobučarka biologičarka
uf sretno i polozi to, ja sam s ispitima gotova do devetog :)
OdgovoriIzbriši