Što reći, hm, osim da sam lijeno đubre koje još nije ni odlučilo koja je pretežito tema ovog bloga te koja je svrha istog. :D Ok, svrhu mu znam, služio mi je za pisanje inspiracije (koje su postale rijeđe, ili još bolje da kažem, u zadnje vrijeme, nikakve) i kao ispušni ventil. Kad smo već kod ispušnog ventila, uspijela sam sve dat u roku (za Božje čudo i mojih vodenokonjskih živaca) i upisati u diplomski. :vrloponosna:
Što reći sad kako mi je na diplomskom? Do sad je bilo fino, vrlo fino. Evo, sad je počeo ljetni semestar i postava se ipak malo promjenila. Sad imam više rupa nego u sve ove 4 godine studija i stroži je program koji se donekle dere: MORAŠ DOĆ NA SVA PREDAVANJA MAKAR TI PAS POJEO ZADAĆU. No dobro, smislit ću ja već nešto kako provest kvalitetno vrijeme pod tim rupama. Rupe za gubljenje života i živaca "štodasadradim". U vodu mi pada pokušaj traženja posla zbog ovog žbljnj rasporeda. Oh, happy life...
Na stranu moj studentski život koji ionak nema prevelikog smisla, bar u ovo doba krize, poskupljivanja svega i svačega, mentalnog maltetiranja, maltetiranja na razini invalideta i ne baš fer situacija... Ruku na srce, nikom nije lako, a najmanje onima kojima je bilokakva pomoć najpotrebnija. Zašto to kažem? Jer me je blago rečeno raspizdilo to što se sve događa u Lijepoj Našoj. Ne samo to, nego i ljudski odnosi. Što od 'prijatelja', što od kolega, što od poznanika... Do te mjere da već zadnjih par dana neprestano plačem.
Znate li onaj osjećaj kad ste svjesni da nešto nije u redu, ali ne želite suočit se s problemom licem u lice pa ignorirate, pa jednostavno živite kolko-tolko normalan život sve dok vam netko, bilotko, tek tak, ne znajući da vas to muči, daje potvrdu DA STVARNO NEŠTO NIJE U REDU? Suptilnu potvrdu. I tek tad ste prisljeni suočavat se s problemom, razmišljat o njemu, gledat ga u lice i to vas totalno čini nervoznima, tužnima, ljutima i nemoćnima... Ajmotakoreći. I nemate prokleto pojma gdje ste pogriješili.
Well, upravo sam to danas doživjela. Ne samo jednom. Zašto su ljudi glupi? Zašto sam ja glupa? Zašto jednostavno ne naučimo na svojim greškama kad se jedanput opečemo? :čupakosu:
Dobro, tu stanem s ispušnim ventilom. Neću da mi je blog ko neka sva negativna atmosfera iako ne sumnjam da sam na pola puta do toga. :neurotična blogerica:
Što sam ono htjela reći? Hm.
Well, ko što rekoh na početku, pratim razne blogove. Trenutno sam u kolotečini beauty-blogerica (puno rijeđe fashion, nije moj stil, pokušala sam) i pokoje vrlo zanimljive blogerice koje pišu priče o sebi i doživljaju u svom životu, o radovima koje su napravile i koje jednostavno vole davati savjete (<3). Ok, nađe se i koji cooking blog. Kad se usporedim sebe od danas i od prije 5-10 godina, razlika je ogromna. Svašta se tad čitalo... Ou jea.
Što time želim reći? Da ću se probat mic po mic bacit u te vode ukoliko fotić ne otkaže poslušnost i ukoliko slike budu dovoljno pristojne. Moram priznat da zaista volim svoje beauty blogerice koje čitam jer bez njih ne bih postala svjesna nekih stvari. Da ih nikad nisam ni počela čitati, ostala bih na svojih cca 3 lakova dosadnih boja ili bi nastavila nosit puder koji (GLE FAKAT?!) mi je nijasu pretaman jer je, eto, to moja mama nosila i to mi je preporučila. Naravno, donjelo je to i negativnosti - veća potrošnja na kozmetiku, odjeću, ovisnost o noktima/lakovima, ludim bojama, manija internet shoppinga (SVE PO DOLAR VRIŠTIM!) etc etc. Mislim da ne moram nabrajati, rajt? :3 Razumijete to, jelda?
Ovo je valjda prvi post kojeg sam napola napisala i na kraju ipak dovršila u 2 godine postojanja ovog bloga. :D Ok, mali korak je bitan, bravo ja.
Love and peace,
Mreow
