Ima dana kad se ljudima piše, a ima i dana kad se ne piše. U mom slučaju, bome mi se dugo nije pisalo. :)
Život, nedostatak inspiracije, nedostatak sposobnosti izražavanja, želja za drugim stvarima i tako dalje, više, niže i šire. Izlika imam koliko oćete, samo recite broj k'o u lotu i već će vam se neka izlika poslužiti na pladnju. :D
No, tko slučajno navrati na ovaj blog - od srca pozdravljam. <3
Budite mi dobro, zdravi i prisebni u ovo doba u Hrvatskoj gdje vladaju klauni.
petak, 15. srpnja 2016.
subota, 30. lipnja 2012.
Dan u (tuđim) slikama
*blebetanje mode on*
Volim blogere. JAKO VOLIM. Šire inspiraciju i pol.
Briga me za onu svađu ko je koji blog bolji, jel bolji plaćeni novinar ili neki bloger s kapljicom iskustva itd. Stvarno me to ne zanima. Ne zanima me ni ta sva drama. Ako čitam nečiji blog - to je zato jer su mi zanimljivi, pa makar pisali samo obično provedenom danu ili o kozmetici ili samo stavljali svoje slike. Štogod pisali, ja ih volim i želim čitati, a to što ne komentiram je moja istinska lijenost, kao lijenost pisanja bloga. Bit ću iskrena, meni je drago kad me netko čita, pa makar bio besmisleni post. Zato, hvala Vam što ponekad izdvojite par minuta za ovo besciljno čudo! :D
Um, jesam li rekla da volim blogove i blogere? :D
*blebetanje (ili da kažem umiljavanje?) mode off*
Nekad davno, dok sam imala blog na blog.hr (prije silnih reklama i tih sranja), moj blog se vukao na blog od Bitchy Dust, što sadržajem, što slikama i gifovima. No pojavom ovog bloga - jednostavno sam se zaželila što više kvalitetnijeg pisanja. Ako ga možemo tako nazvati, lol.
No, nekad treba dat oduška takvim postovima pa sam odlučila da danas bude u blesavim slikama. :)
(Izvore ne znam jer sam ih iskopala iz jednog foldera. Pretpostavljam da izvori mogu biti iz Bitchy Dust, Bunch of girls i 9gag.)
Evo kako mi je prošao noć/dan:
Nadajmo se da nije ni blizu toga. Kako ste vi proveli dan? :)
Volim blogere. JAKO VOLIM. Šire inspiraciju i pol.
Briga me za onu svađu ko je koji blog bolji, jel bolji plaćeni novinar ili neki bloger s kapljicom iskustva itd. Stvarno me to ne zanima. Ne zanima me ni ta sva drama. Ako čitam nečiji blog - to je zato jer su mi zanimljivi, pa makar pisali samo obično provedenom danu ili o kozmetici ili samo stavljali svoje slike. Štogod pisali, ja ih volim i želim čitati, a to što ne komentiram je moja istinska lijenost, kao lijenost pisanja bloga. Bit ću iskrena, meni je drago kad me netko čita, pa makar bio besmisleni post. Zato, hvala Vam što ponekad izdvojite par minuta za ovo besciljno čudo! :D
Um, jesam li rekla da volim blogove i blogere? :D
*blebetanje (ili da kažem umiljavanje?) mode off*
Nekad davno, dok sam imala blog na blog.hr (prije silnih reklama i tih sranja), moj blog se vukao na blog od Bitchy Dust, što sadržajem, što slikama i gifovima. No pojavom ovog bloga - jednostavno sam se zaželila što više kvalitetnijeg pisanja. Ako ga možemo tako nazvati, lol.
No, nekad treba dat oduška takvim postovima pa sam odlučila da danas bude u blesavim slikama. :)
(Izvore ne znam jer sam ih iskopala iz jednog foldera. Pretpostavljam da izvori mogu biti iz Bitchy Dust, Bunch of girls i 9gag.)
Evo kako mi je prošao noć/dan:
Bioritam mi je u nekoj neobjašnjivoj fazi. Ni sama ne znam kad idem spavati, a kad se budim. Nekad čak i prespavam 2 dana zaredom.
Ovakvu sam reakciju imala čitava 3 tjedna. Čitava. Još samo idući tjedan... Još samo idući tjedan. Ok, možda čak 2 tjedna s obzirom da imamo nekog neorganiziranog profesora koji je odlučio usmeni ugurat baš izvan rokova i bio je toliko divan da nam je odlučio uskratiti rezultate koje je trebao jučer poslati. Dabog Vam moljac zapeo u gaćama.
I tako smo danas počeli učiti...
Napravili kavu.
Za neke stvari jednostavno nema nade...
Što dovodi do posljedica...
Ovakvu sam reakciju imala čitava 3 tjedna. Čitava. Još samo idući tjedan... Još samo idući tjedan. Ok, možda čak 2 tjedna s obzirom da imamo nekog neorganiziranog profesora koji je odlučio usmeni ugurat baš izvan rokova i bio je toliko divan da nam je odlučio uskratiti rezultate koje je trebao jučer poslati. Dabog Vam moljac zapeo u gaćama.
I tako smo danas počeli učiti...Napravili kavu.Za neke stvari jednostavno nema nade...Što dovodi do posljedica...
Nadajmo se da nije ni blizu toga. Kako ste vi proveli dan? :)
ponedjeljak, 25. lipnja 2012.
Upornost? Jel se to jede?
Nevjerojatno, pisanje za blog mi krene tek u ispitnim rokovima. Čak ni dvomjesečni pokušaj *naglasak* pisanja postova mi nije uspio, ili nije ni počeo ili je na pola puta bio pa odbacim ili stvarno nisam imala neš zanimljivo u životu za podijelit s vama. :( Fuck that. Meni treba terapija za upornost.
Da, upornosti mi fali.
Isto kao upornosti da naučim povući, kad već ne mogu najbolju, barem okej liniju tuša. Upornosti da učim kad treba, a ne u zadnji tren. Upornosti za vježbanje, da smršavim. Da nisam posustajala i odustajala, fino bih već sad imala fit liniju i babe na placu bi mi zavidile. Ali ne, sad sam 10kg deblja i toliko me sram da sam odbila ići ove godine na more s dečkovim frendovima. Jerbo se vidi iz aviona celulitet i sve te masne naslage. Znate onaj trenutak kad se jednog dana pogledate u ogledalo i iznenadite se otkud su oni sad tu, kao da su poizašli iz vedra neba poput prišta (a znamo da nije tako, godinama se skupljao).
(da, to je ta reakcija kad skužite stojeći pred ogledalom)
Jer stvarno ne mogu suočit s time da ću morati pred dečkovim frendovima (koji su btw natjecateljski tipovi) biti u bikniju i još k tome natjecat s njima (i svaki put izgubiti, kao prošle godine) bez obzira na odbijanje. Mog dečka, koji ima duplo više viška kila, ne dira to nabijanje kompleksa, ali mene da. Stoga, dragi, odi sam s njima, mene ne diraj dok se ne izlječim od jebenog kompleksa ili dok ne smršavim, štogod prije došlo.
Upornosti da konačno naučim napredniji faking engliš, pa da ne moram snalazit se s prijevodima na 101 načina sa stručnim člancima, posebno s onima koji su suhoparno i molekulski napisano. Koga zanima - moj engliski je još negdje u osnovno/srednjoškolskoj razini. A kako se sa stručnim radovima/člancima? E, to vam je pravi izazov. Bar je kraj takve problematike veseo.
Upornosti da izlječim komplekse/ ne živciram se previše/ da potrošim sve lakove za nokte kako bi imala kreativne super noktiće i da ne skupljaju prašinu godinama i zagusnu se/ da nagovorim ukućane da prihvate nekog kućnog ljubimca/ da nađem neki posao (ok, tu ulogu kočenja ima i strah)/ da se faking aktiviram/ da pokušam nešto vezano uz karijeru/ itd itd...
Da, dobro ste skužili, fali mi upornosti.
Djelomično krivim dečka jer sam tip koji, htjela ja ili ne, uvijek pokupim neke obrasce bliskih osoba. Bilo to neku naviku, pokret, govor, način razmišljanja ili života i slično. Može biti baš bilo što. Ne znam jel to normalno ili je istaknuto kod osoba koje nemaju svoje Ja ili sam ja specifična luđnakinja.
Dakle, moj dečko je, hm ajmo reći, nekako kućni tip osobe. Praktički mu je najdraže biti doma i odmarati. Kad ja dođem k njemu (a to je skoro uvijek), to najčešće svodi na dvije aktivnost - gledanje filmova/serija/igranje na kompu te ona živuća aktivnost. Nije ni to loše, dok ne pređe neku mjeru. E pa sad, prešlo je faking mjeru. Obožavam filmove/serije/anime/igre i sve to, ali ovo "parazitiranje" života stvarno utječe na moj osobni stil života. Jest da lako dogovorimo koji izlazak van, ali svejedno smo oskudni izborom pošto je on asocijalan tip. :/ A ja sam čista suprotnost. Bojim se pitati kako će tek ličiti kad budemo živjeli skupa.
Jest da me potiče da smršavim/naučim eng/da se ne živciram/ da nabavim kućnog ljubimca/da naučim kuhati itd., ali što mi to znači kad vidim da se on ne trudi baš smršaviti iako govori da to radi, a kamoli kuhati jednostavna jela (radije proteže s menijem i naruči), općenito nije motiviran tip osim par stvari koje ga izrazito zanimaju. Ne znam, totalno mi je demotivirajuće. A meni dođe da sebe ošamarim i pitam gdje je moje JA koje je nekad bilo ludo, vatreno, motivirajuće za 101 stvati, koje je bilo spremno trčati i skakati.... Jest da sam tad bila glupija, tko nije, al svejedno. Jest da je fax i tome pridonio, on je univerzalna ubojica volje i aktivnosti, ali svejedno nije to isprika.
Sad mi malo fali da kažem kako bih failirala u pokušaju da pročujem. Da danas imam umjetnu pužnicu, najvjerojatnije bi u ladici skupljala prašinu jer sam, eto, neuporna. A ironično je tome da stvarno želim pročuti.
I što reći za kraj? Postoji li koja ustanova za neuporne, da od njih učini upornima i sposobnima za život? Ili barem neki korisni savjeti? Ako ne, nema veze, neće biti samoubojstva jer ću biti toliko neuporna u tome... Živjeli!
p.s. ako netko ima ovu reakciju:
... totalno vas razumijem.
Da, upornosti mi fali.
Isto kao upornosti da naučim povući, kad već ne mogu najbolju, barem okej liniju tuša. Upornosti da učim kad treba, a ne u zadnji tren. Upornosti za vježbanje, da smršavim. Da nisam posustajala i odustajala, fino bih već sad imala fit liniju i babe na placu bi mi zavidile. Ali ne, sad sam 10kg deblja i toliko me sram da sam odbila ići ove godine na more s dečkovim frendovima. Jerbo se vidi iz aviona celulitet i sve te masne naslage. Znate onaj trenutak kad se jednog dana pogledate u ogledalo i iznenadite se otkud su oni sad tu, kao da su poizašli iz vedra neba poput prišta (a znamo da nije tako, godinama se skupljao).
(da, to je ta reakcija kad skužite stojeći pred ogledalom)Jer stvarno ne mogu suočit s time da ću morati pred dečkovim frendovima (koji su btw natjecateljski tipovi) biti u bikniju i još k tome natjecat s njima (i svaki put izgubiti, kao prošle godine) bez obzira na odbijanje. Mog dečka, koji ima duplo više viška kila, ne dira to nabijanje kompleksa, ali mene da. Stoga, dragi, odi sam s njima, mene ne diraj dok se ne izlječim od jebenog kompleksa ili dok ne smršavim, štogod prije došlo.
Upornosti da izlječim komplekse/ ne živciram se previše/ da potrošim sve lakove za nokte kako bi imala kreativne super noktiće i da ne skupljaju prašinu godinama i zagusnu se/ da nagovorim ukućane da prihvate nekog kućnog ljubimca/ da nađem neki posao (ok, tu ulogu kočenja ima i strah)/ da se faking aktiviram/ da pokušam nešto vezano uz karijeru/ itd itd...
Da, dobro ste skužili, fali mi upornosti.
Djelomično krivim dečka jer sam tip koji, htjela ja ili ne, uvijek pokupim neke obrasce bliskih osoba. Bilo to neku naviku, pokret, govor, način razmišljanja ili života i slično. Može biti baš bilo što. Ne znam jel to normalno ili je istaknuto kod osoba koje nemaju svoje Ja ili sam ja specifična luđnakinja.
Dakle, moj dečko je, hm ajmo reći, nekako kućni tip osobe. Praktički mu je najdraže biti doma i odmarati. Kad ja dođem k njemu (a to je skoro uvijek), to najčešće svodi na dvije aktivnost - gledanje filmova/serija/igranje na kompu te ona živuća aktivnost. Nije ni to loše, dok ne pređe neku mjeru. E pa sad, prešlo je faking mjeru. Obožavam filmove/serije/anime/igre i sve to, ali ovo "parazitiranje" života stvarno utječe na moj osobni stil života. Jest da lako dogovorimo koji izlazak van, ali svejedno smo oskudni izborom pošto je on asocijalan tip. :/ A ja sam čista suprotnost. Bojim se pitati kako će tek ličiti kad budemo živjeli skupa.
Jest da me potiče da smršavim/naučim eng/da se ne živciram/ da nabavim kućnog ljubimca/da naučim kuhati itd., ali što mi to znači kad vidim da se on ne trudi baš smršaviti iako govori da to radi, a kamoli kuhati jednostavna jela (radije proteže s menijem i naruči), općenito nije motiviran tip osim par stvari koje ga izrazito zanimaju. Ne znam, totalno mi je demotivirajuće. A meni dođe da sebe ošamarim i pitam gdje je moje JA koje je nekad bilo ludo, vatreno, motivirajuće za 101 stvati, koje je bilo spremno trčati i skakati.... Jest da sam tad bila glupija, tko nije, al svejedno. Jest da je fax i tome pridonio, on je univerzalna ubojica volje i aktivnosti, ali svejedno nije to isprika.
Sad mi malo fali da kažem kako bih failirala u pokušaju da pročujem. Da danas imam umjetnu pužnicu, najvjerojatnije bi u ladici skupljala prašinu jer sam, eto, neuporna. A ironično je tome da stvarno želim pročuti.
I što reći za kraj? Postoji li koja ustanova za neuporne, da od njih učini upornima i sposobnima za život? Ili barem neki korisni savjeti? Ako ne, nema veze, neće biti samoubojstva jer ću biti toliko neuporna u tome... Živjeli!
p.s. ako netko ima ovu reakciju:
... totalno vas razumijem.nedjelja, 4. ožujka 2012.
me lazy? ... maybe
Što reći, hm, osim da sam lijeno đubre koje još nije ni odlučilo koja je pretežito tema ovog bloga te koja je svrha istog. :D Ok, svrhu mu znam, služio mi je za pisanje inspiracije (koje su postale rijeđe, ili još bolje da kažem, u zadnje vrijeme, nikakve) i kao ispušni ventil. Kad smo već kod ispušnog ventila, uspijela sam sve dat u roku (za Božje čudo i mojih vodenokonjskih živaca) i upisati u diplomski. :vrloponosna:
Što reći sad kako mi je na diplomskom? Do sad je bilo fino, vrlo fino. Evo, sad je počeo ljetni semestar i postava se ipak malo promjenila. Sad imam više rupa nego u sve ove 4 godine studija i stroži je program koji se donekle dere: MORAŠ DOĆ NA SVA PREDAVANJA MAKAR TI PAS POJEO ZADAĆU. No dobro, smislit ću ja već nešto kako provest kvalitetno vrijeme pod tim rupama. Rupe za gubljenje života i živaca "štodasadradim". U vodu mi pada pokušaj traženja posla zbog ovog žbljnj rasporeda. Oh, happy life...
Na stranu moj studentski život koji ionak nema prevelikog smisla, bar u ovo doba krize, poskupljivanja svega i svačega, mentalnog maltetiranja, maltetiranja na razini invalideta i ne baš fer situacija... Ruku na srce, nikom nije lako, a najmanje onima kojima je bilokakva pomoć najpotrebnija. Zašto to kažem? Jer me je blago rečeno raspizdilo to što se sve događa u Lijepoj Našoj. Ne samo to, nego i ljudski odnosi. Što od 'prijatelja', što od kolega, što od poznanika... Do te mjere da već zadnjih par dana neprestano plačem.
Znate li onaj osjećaj kad ste svjesni da nešto nije u redu, ali ne želite suočit se s problemom licem u lice pa ignorirate, pa jednostavno živite kolko-tolko normalan život sve dok vam netko, bilotko, tek tak, ne znajući da vas to muči, daje potvrdu DA STVARNO NEŠTO NIJE U REDU? Suptilnu potvrdu. I tek tad ste prisljeni suočavat se s problemom, razmišljat o njemu, gledat ga u lice i to vas totalno čini nervoznima, tužnima, ljutima i nemoćnima... Ajmotakoreći. I nemate prokleto pojma gdje ste pogriješili.
Well, upravo sam to danas doživjela. Ne samo jednom. Zašto su ljudi glupi? Zašto sam ja glupa? Zašto jednostavno ne naučimo na svojim greškama kad se jedanput opečemo? :čupakosu:
Dobro, tu stanem s ispušnim ventilom. Neću da mi je blog ko neka sva negativna atmosfera iako ne sumnjam da sam na pola puta do toga. :neurotična blogerica:
Što sam ono htjela reći? Hm.
Well, ko što rekoh na početku, pratim razne blogove. Trenutno sam u kolotečini beauty-blogerica (puno rijeđe fashion, nije moj stil, pokušala sam) i pokoje vrlo zanimljive blogerice koje pišu priče o sebi i doživljaju u svom životu, o radovima koje su napravile i koje jednostavno vole davati savjete (<3). Ok, nađe se i koji cooking blog. Kad se usporedim sebe od danas i od prije 5-10 godina, razlika je ogromna. Svašta se tad čitalo... Ou jea.
Što time želim reći? Da ću se probat mic po mic bacit u te vode ukoliko fotić ne otkaže poslušnost i ukoliko slike budu dovoljno pristojne. Moram priznat da zaista volim svoje beauty blogerice koje čitam jer bez njih ne bih postala svjesna nekih stvari. Da ih nikad nisam ni počela čitati, ostala bih na svojih cca 3 lakova dosadnih boja ili bi nastavila nosit puder koji (GLE FAKAT?!) mi je nijasu pretaman jer je, eto, to moja mama nosila i to mi je preporučila. Naravno, donjelo je to i negativnosti - veća potrošnja na kozmetiku, odjeću, ovisnost o noktima/lakovima, ludim bojama, manija internet shoppinga (SVE PO DOLAR VRIŠTIM!) etc etc. Mislim da ne moram nabrajati, rajt? :3 Razumijete to, jelda?
Ovo je valjda prvi post kojeg sam napola napisala i na kraju ipak dovršila u 2 godine postojanja ovog bloga. :D Ok, mali korak je bitan, bravo ja.
Love and peace,
Mreow
ponedjeljak, 16. siječnja 2012.
Mini giveaway
Na blogu DecadentlyCasual od blogerice Anne se odvija ...
Mini giveaway za Sleek i Divine paleta po izboru
(klik na link)
Sretno. :)
četvrtak, 10. studenoga 2011.
četvrtak, 25. kolovoza 2011.
Borg Latin me napada! Kyaaa!
U zadnje vrijeme samo učim, nit idem van nit u shopping nit niš. Jednostavno ne mogu izaći iz kuće, a da ne osjetim grižnju savjesti. Ako idem van, razlozi su sljedeći: pokupiti materijale za učenje, fotokopiranje, printanje, razmjena materijala etc. Naravno, ni u tramvaju ne mogu biti beskorisna, pa učim i tad manijački makar je 8 navečer. Nema veze što babe bulje ili mi se toliko približe da vide šta ja to učim... Ignore.
Imam tremu. Znam da ne znam dovoljno, znam da nisam popamtila, znam da nestaje vremena i preklinjem se zašto nikako nisam uspijela natjerati učit ranije iako sam si govorila da ću tak učit. Na kraju je ispalo da sam pogledala oho-ho filmova/animea/radila gluposti, umjesto učila ili pisala seminar. Valjda imam prokletstvo da mi treba onaj adrenalin kako bih se pokrenula.
Ako sam nešto super napravila ovih dana, onda se to čišćenje i uređivanje sobe koja mi je inače Sizifov posao. Imam previše stvari iako se trudim riješiti ih se što višei. Jednsotavno, hrčak sam. Čak i čuvam neke srednjoškolske knjige i materijale koje mi vjerojatno u životu neće trebati osim ako budem bila besposlena kućanica kojoj je dosadno u životu. Iako sam mrzila srednju školu, kao i osnovnu, ipak imaju neku sentimentalnu vrijednost za mene, čak i negdje u mojoj glavi je neka luda ideja da ću jednog dana to izvadit i pročitati/naučiti. Iskreno sumnjam. Ako dosad u ovih proteklih godinama nisam, vjerojatno neću ni nikad.
Dobra stvar je što sam nekih 70% stvari tokom godine bacila u smeće, prodala, poklanjala, ponešto od tog izradila, pa mi je sada soba nekako... Prostranija. :D Ali, nažalost, sve će to upropastit moji ispitni rokovi, kad budem bila previše živčana za išta i stvari će se opet nakupiti. Bit će ih svuda, po podovima, po krevetima, u kupaoni, u kuhinji... Past će atomska bomba. Tako mi je svaki put kad su ispiti. Unaprijed se ispričavam majci na živčanim slomovima, na neredu, na mojim ispadima i sve što ide uz to. Da, najgora sam kad moram učiti, najgora. Ne želim nikoga ni blizu, ni da mi kaže - "Bok, doma sam" ni da je ručak gotov. Ne, ne zanima me. Moja koncentracija je usredočena samo na ispite i osnovne životne potrebe, pa za svaki pokušaj dekoncetiranja dobiju moj pogled kao da su mi silovali, poklali i spalili selo. Inače mi treba dugo da se koncetriram i da mi ide kako spada, a k tome sam sklona prokastriraciji.
Da, sporije mi ide učenje jer, budimo iskreni, ako si uskraćen osjetilom sluha, normalno da ćeš zaostajati s drugima. Dok drugi slušaju na predavanjima, ma čak i ne moraju slušati, ipak im ostane nešto u glavi jer su čuli neko logično objašenje, dok se ja moram namučiti tražeći po nekoj literaturi što, dovraga, znači neka riječ ili zašto je proces takav kakav jest. Dobro, lažem, nije tako teško kao što mi je bilo na prvoj godini, ali u svakom slučaju, istina je da se moram namučit duplo više od ostalih ako želim održat korak s njima. Veći problem je u tome što sam ja lijena oko učenja, samo me treba natjerati da sudjelujem ili učinit sudjelovanje dostupnijim. Zanemarimo to što sam za neke predmete odlučila ne imati prevoditeljicu, jer nije ni sve bajno s njom. Ne kažem da su loše, samo ovisi o više faktora. Imala sam dobrih i loših iskustva, valjda je to normalno - ako imaš dobrih iskustva, kad tad ćeš imati loših.
Dakle, stvar je u tome što znam da nisam glupa, da sam tu i tamo lijena (tko prizna, pola mu se prašta), da me može naučiti kao i normalnu osobu (ako ne i bolje) da se promijeni pristup, sastav ili nešto. Ne, ne želim reći da je fax kriv što loše učim. :D Oke, ima on svojih udjela, ali u meni je većina stvar. :D Mogu i ja učiti samo iz prezentacija/nekakvih materijala i kul proći, ali nije to to. E, takva mi je sad situacija. Učim za ispite koje nisam ni pratila jer, eto, mora i fax imati loše profesore inače to ne bi bio fax. :D
Predmeti za koje nisam pratila, za koje nemam predznanje, za koje su profi ubili volju za učenjem (životom?) i na kraju hrpa hrpa nepoznatih mi riječi - latinska imena. Meni pada mrak na oči, i nadam se da ću izvući živu glavu iz toga jer mi nikako ne ide pamćenje imena novih ljudi, kako će tek ovo ići... Da stvar bude gora ili da kažem - šlag na kraju, svaki ispit sadrži latinska imena i to s trozamenkastim brojem. Da, taj latinski se ukolektivio i postao je Borg! Nouuu! Ja nisam jezičar, ja sam matematičar (recimo :D). Kako god, moram ih sve proći, moram. Kapetane Picard, vadite fazore! Pabljaaaaa!
Ne znam koji sam vrag ovo napisala, ali neka bude obavijen post. Iako mi je već neko vrijeme plan što ćešće pisati na blogu. Kako god, jedva čekam da prođe tih mjesec dana ispitne muke. Živjeli bili pa vidjeli!
Imam tremu. Znam da ne znam dovoljno, znam da nisam popamtila, znam da nestaje vremena i preklinjem se zašto nikako nisam uspijela natjerati učit ranije iako sam si govorila da ću tak učit. Na kraju je ispalo da sam pogledala oho-ho filmova/animea/radila gluposti, umjesto učila ili pisala seminar. Valjda imam prokletstvo da mi treba onaj adrenalin kako bih se pokrenula.
Ako sam nešto super napravila ovih dana, onda se to čišćenje i uređivanje sobe koja mi je inače Sizifov posao. Imam previše stvari iako se trudim riješiti ih se što višei. Jednsotavno, hrčak sam. Čak i čuvam neke srednjoškolske knjige i materijale koje mi vjerojatno u životu neće trebati osim ako budem bila besposlena kućanica kojoj je dosadno u životu. Iako sam mrzila srednju školu, kao i osnovnu, ipak imaju neku sentimentalnu vrijednost za mene, čak i negdje u mojoj glavi je neka luda ideja da ću jednog dana to izvadit i pročitati/naučiti. Iskreno sumnjam. Ako dosad u ovih proteklih godinama nisam, vjerojatno neću ni nikad.
Dobra stvar je što sam nekih 70% stvari tokom godine bacila u smeće, prodala, poklanjala, ponešto od tog izradila, pa mi je sada soba nekako... Prostranija. :D Ali, nažalost, sve će to upropastit moji ispitni rokovi, kad budem bila previše živčana za išta i stvari će se opet nakupiti. Bit će ih svuda, po podovima, po krevetima, u kupaoni, u kuhinji... Past će atomska bomba. Tako mi je svaki put kad su ispiti. Unaprijed se ispričavam majci na živčanim slomovima, na neredu, na mojim ispadima i sve što ide uz to. Da, najgora sam kad moram učiti, najgora. Ne želim nikoga ni blizu, ni da mi kaže - "Bok, doma sam" ni da je ručak gotov. Ne, ne zanima me. Moja koncentracija je usredočena samo na ispite i osnovne životne potrebe, pa za svaki pokušaj dekoncetiranja dobiju moj pogled kao da su mi silovali, poklali i spalili selo. Inače mi treba dugo da se koncetriram i da mi ide kako spada, a k tome sam sklona prokastriraciji.
Da, sporije mi ide učenje jer, budimo iskreni, ako si uskraćen osjetilom sluha, normalno da ćeš zaostajati s drugima. Dok drugi slušaju na predavanjima, ma čak i ne moraju slušati, ipak im ostane nešto u glavi jer su čuli neko logično objašenje, dok se ja moram namučiti tražeći po nekoj literaturi što, dovraga, znači neka riječ ili zašto je proces takav kakav jest. Dobro, lažem, nije tako teško kao što mi je bilo na prvoj godini, ali u svakom slučaju, istina je da se moram namučit duplo više od ostalih ako želim održat korak s njima. Veći problem je u tome što sam ja lijena oko učenja, samo me treba natjerati da sudjelujem ili učinit sudjelovanje dostupnijim. Zanemarimo to što sam za neke predmete odlučila ne imati prevoditeljicu, jer nije ni sve bajno s njom. Ne kažem da su loše, samo ovisi o više faktora. Imala sam dobrih i loših iskustva, valjda je to normalno - ako imaš dobrih iskustva, kad tad ćeš imati loših.
Dakle, stvar je u tome što znam da nisam glupa, da sam tu i tamo lijena (tko prizna, pola mu se prašta), da me može naučiti kao i normalnu osobu (ako ne i bolje) da se promijeni pristup, sastav ili nešto. Ne, ne želim reći da je fax kriv što loše učim. :D Oke, ima on svojih udjela, ali u meni je većina stvar. :D Mogu i ja učiti samo iz prezentacija/nekakvih materijala i kul proći, ali nije to to. E, takva mi je sad situacija. Učim za ispite koje nisam ni pratila jer, eto, mora i fax imati loše profesore inače to ne bi bio fax. :D
Predmeti za koje nisam pratila, za koje nemam predznanje, za koje su profi ubili volju za učenjem (životom?) i na kraju hrpa hrpa nepoznatih mi riječi - latinska imena. Meni pada mrak na oči, i nadam se da ću izvući živu glavu iz toga jer mi nikako ne ide pamćenje imena novih ljudi, kako će tek ovo ići... Da stvar bude gora ili da kažem - šlag na kraju, svaki ispit sadrži latinska imena i to s trozamenkastim brojem. Da, taj latinski se ukolektivio i postao je Borg! Nouuu! Ja nisam jezičar, ja sam matematičar (recimo :D). Kako god, moram ih sve proći, moram. Kapetane Picard, vadite fazore! Pabljaaaaa!
Ne znam koji sam vrag ovo napisala, ali neka bude obavijen post. Iako mi je već neko vrijeme plan što ćešće pisati na blogu. Kako god, jedva čekam da prođe tih mjesec dana ispitne muke. Živjeli bili pa vidjeli!
Pretplati se na:
Postovi (Atom)